Tako to biva u životu …

Nisam mislila da će pisanje prvog bloga izgledati ovako teško…U mojoj glavi je mali milion tema, ideja , ali kao da su se sve negdje razbježale i ne mogu da ih povežem u jednu dobru cjelinu i prenesem u ovaj blog… Bilo kako bilo ja sam mali sanjar u ovom velikom svijetu snova u kojem se borim sa svim brigama, stresovima, ljudima koji su oko mene. Taj mali sanjar nema snage da se bori sa svim umovima , koji njega ne podržavaju, ne razumiju ili neće da razumiju, pa se onda osjeća izgubljen, napušten u kinu snova … 

Svi smo mi takvi kakvi jesmo, puni osjećanja, samo ovisi koja osjećanja prevladavaju u čovjeku, ali vjerujem da je svako od nas prošao kroz neku fazu koja ga je promijenila i dovela da bude baš takav kakav jest. 

Ja sam posve neko iskreno ljudsko biće, dosta naivno što me je dosta i koštalo u životu.Vrijeme je nekako takvo da me tjera da stalno okrećem film u svojoj glavi i ispitujem sebe i postavljam isto pitanje , nekoliko stotina puta “zašto baš ja” i pravim od sebe krivca za neke stvari za koje duboko u sebi znam da nisam kriva … Krenuvši od prijateljstva, fakulteta, ljubavi i mnogih drugih stvari koji okružuje nas sanjare koje nas psihički ubijaju. Ja sam jedna od tih…

Ponekad mi se desi da sam psihički dotućena do te mjere da u sebi nemam ni atom snage, pa nekako skupim snagu da uzmem slušalice, pustim neku laganu muziku i punim baterije. Tada mali sanjar se gubi u svom kinu snova, pravi neke nove planove i uživa u mašti dok realnost ne pokuca na vrata kina…